Sveučilište u Rijeci: Gdje su mladi kad treba zakrpati rupe u pameti?

Kad prođeš kampusom na Trsatu, vidiš ih. Sjede na klupama, gledaju u telefone, piju kavu iz kartonskih čaša. Izgledaju kao i svaka druga generacija studenata u Europi – umorni, pametni, pomalo izgubljeni. Ali kad malo bolje zagrebeš, shvatiš da je priča puno dublja od selfieja na Korzu. Dok Europa pumpa milijarde u tehnološke startupe, dok Estonci puštaju aute bez vozača na ceste, a Francuzi kupuju AI firme za stotine milijuna, mi u Rijeci i dalje tapkamo na mjestu. Ne zato što nemamo pameti – naprotiv, naše Sveučilište proizvodi vrhunske inženjere, liječnike i informatičare. Problem je što ih ne znamo zadržati. I ne, nije samo do para.

Pogledaj samo brojke. Prošle godine je europski tech sektor zatvorio 1,1 milijardu eura u 65 dealova tjedno. To su investicije koje bi mogle promijeniti sudbinu čitavih regija. Ali mi, Kvarner, imamo jedan od najboljih pomorskih fakulteta u ovom dijelu Europe, a naša luka još uvijek nije digitalizirana do kraja. Imamo Tehnički fakultet koji šalje studente na prakse u Zagreb i Ljubljanu jer u Rijeci jednostavno nema dovoljno ozbiljnih firmi koje bi ih zaposlile. I onda se čudimo zašto mladi odlaze. Nije stvar u tome da su nezahvalni. Stvar je u tome da im nudimo diploma, a onda kažemo: "E, sad se snalazi." To nije dovoljno u svijetu gdje netko tvojih godina u Tallinnu već testira autonomna vozila.

Sveučilište u Rijeci nije krivo što nema više para. Ono radi što može. Otvara nove studije, dovodi strane profesore, pokušava se povezati s gospodarstvom. Ali gospodarstvo na Kvarneru još uvijek živi od turizma i usluga, a ne od proizvodnje i tehnologije. Dok u Istri imaš tehnološke parkove i inkubatore, mi se hvalimo s nekoliko coworking prostora koji su puni više od entuzijazma nego od kapitala. I onda student koji je na FERIT-u naučio programirati kvantne algoritme odlazi u Njemačku jer tamo ima posao prvi dan nakon diplome. Ovdje bi čekao šest mjeseci da mu netko ponudi honorarac za održavanje mreže u nekoj školi. To nije usporedba, to je ruglo.

Ali ima i svijetlih primjera. Prije nekoliko godina, grupa studenata s Pomorskog fakulteta razvila je softver za optimizaciju ruta teretnih brodova u riječkoj luci. Uštedjeli su lučkoj upravi stotine tisuća eura godišnje. I što se dogodilo? Dobili su pohvalu, jedan je otišao u Rotterdam, drugi u Hamburg, treći radi za norvešku firmu iz ureda u Rijeci. Jer nema infrastrukture da se takav projekt skalira. Nema investitora koji bi rekao: "E, ovo je dobro, dajemo vam milijun da to razvijete u firmu." Umjesto toga, oni rade za strance, a mi gledamo kako nam pamet curi kroz prste. I nije to samo priča o tehnologiji. Isto vrijedi za medicinu, za biotehnologiju, za sve gdje Rijeka ima potencijal.

Podsjeća me to na onu priču od prije par mjeseci kad je Microsoft objavio 200 sigurnosnih zakrpa u jednom danu. Rekord, ali ne dobar. Rekord u smislu "koliko smo toga ostavili otvorenog". I mi smo takvi. Imamo Sveučilište koje je među najboljima u Hrvatskoj po broju znanstvenih radova, po kvaliteti nastave, po međunarodnoj suradnji. Ali kad dođe do toga da se ti radovi pretvore u proizvode, u radna mjesta, u firmu koja plaća porez u Rijeci, tu smo slabi. Kao da nam fali onaj zadnji korak, ona zakrpa koja bi sve spojila. I dok mi tapkamo, mladi glasaju nogama. Ne zato što ne vole Rijeku, nego zato što vole jesti i plaćati stan.

Gledaj, nije da nemamo primjera uspjeha. Startupi poput "Orqa" iz Osijeka ili "Gideon" iz Zagreba pokazuju da se i iz Hrvatske može napraviti globalna priča. Ali Rijeka nema taj ekosustav. Nema dovoljno mentora, nema dovoljno andjela investitora, nema kulturu rizika. Kod nas se još uvijek gleda da je sigurnije biti zaposlen u državnoj firmi nego pokrenuti svoj biznis. I dok se to ne promijeni, mladi će i dalje odlaziti. Jer nije dovoljno imati fakultet koji te nauči programirati. Moraš imati i mjesto gdje ćeš to raditi, i ljude koji će u to vjerovati, i novac koji će to financirati. A toga na Kvarneru jednostavno nema dovoljno.

Zato, kad sljedeći put vidiš studenta na kampusu, nemoj ga gledati kao budućeg inženjera koji će spasiti Rijeku. Gledaj ga kao nekoga tko će vjerojatno završiti u Berlinu, Dublinu ili Amsterdamu. I nemoj se ljutiti na njega. Ljutiti se na sustav koji mu nije ponudio dovoljno razloga da ostane. Jer Sveučilište u Rijeci radi svoj posao – obrazuje vrhunske ljude. Ali mi kao zajednica, kao grad, kao regija, ne radimo svoj. Ne stvaramo uvjete da ti ljudi ostanu. I dok god to ne shvatimo, pričat ćemo o mladima koji odlaze, a oni će odlaziti. I bit će to naša krivica, ne njihova.