Kad knjižnica prešuti pisca, Rijeka gubi svoj glas

Gradska knjižnica Rijeka odgodila je gostovanje Milana Rakovca, književnika i kritičara koji ne bježi od kontroverzi. Službeno obrazloženje je, kako to već biva, suho i birokratsko: organizacijske poteškoće, tehnički razlozi, eventualno neki novi datum. Ali tko u Rijeci danas vjeruje u službene verzije? Grad koji se ponosi svojom liberalnom tradicijom, koji je uvijek imao nos za umjetnost i slobodu govora, sada šuti kad treba stati iza književnika koji ne misli isto što i svi ostali. Nije Rakovac jedini kojemu se dogodilo da mu se vrata knjižnice zatvore, ali svaki put kad se to dogodi, grad gubi dio svog identiteta. I ne, ne riječ je o cenzuri u klasičnom smislu – riječ je o nečemu mnogo podmuklijem: o samocenzuri institucija koje su se navikle povlačiti pred prvim vjetrom.

Rakovac nije pisac kojeg se lako proguta. Njegovi romani i kolumne ne traže odobravanje, oni traže reakciju. I baš zato je njegovo gostovanje u knjižnici moglo biti događaj koji bi izmamio publiku izvan uobičajenog kruga ljubitelja poezije i književnih večeri. Riječka publika voli kad je netko iskren, čak i kad bode. Sjećamo se kako su dvorane bile pune kad je gostovao netko tko je imao hrabrosti reći ono što drugi šapuću. Ali institucije su postale oprezne. Previše je pritisaka, previše očiju koje gledaju, previše društvenih mreža na kojima svaka izjava može postati vijest. I onda se dogodi ovo: knjižnica, mjesto koje bi trebalo biti utočište za različite glasove, postaje mjesto gdje se ti glasovi prigušuju prije nego što se uopće čuju.

Pogledajmo malo u brojke. Grad Rijeka ove godine izdvaja preko 30 milijuna kuna za kulturu. Gradska knjižnica dobiva solidan dio tog kolača – oko 12 milijuna kuna godišnje iz gradskog proračuna. Paralelno, na Kolegiju gradonačelnika, o kojem smo već pisali, raspravlja se o financijskim potporama udrugama i manifestacijama. Četrdeset sastanaka, a pitanje gdje završava novac ostaje. I dok se tamo broje kune za asfalt i komunalne usluge, ovdje se odgađa književnik jer se netko boji reakcije. Nije li to čudno? Grad koji ima novca za sve, osim za hrabrost da podrži književnost koja ne mazi po dlaci?

Naravno, netko će reći da je odgoda samo tehnički detalj. Da će Rakovac doći neki drugi put. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome što se ovakve odgode gomilaju. Sjećamo se kako su se u zadnjih nekoliko godina odgađala ili otkazivala gostovanja raznih pisaca, umjetnika, intelektualaca koji su imali nešto za reći. Usporedimo li to s drugim gradovima, recimo s Pulasplitskim ili zagrebačkim književnim programima, Rijeka polako gubi svoju reputaciju mjesta gdje se smije reći sve. A upravo je to bila njena najveća snaga. Kad knjižnica počne birati koga će ugostiti na temelju toga koliko je netko "problematičan", onda više nije knjižnica – postaje filter.

I tu dolazimo do šire slike. Ova odgoda nije izoliran incident. To je simptom jednog društva koje se sve više povlači u sebe. U Rijeci, gradu koji je uvijek bio otvoren prema svijetu, sada se događa da se književnike odgađa zbog straha od kritike. A strah je, ljudi moji, najgori savjetnik. Pogledajte što se događa s obrazovnim platformama poput Canvasa, o kojima smo pisali – digitalizacija ide brže od ljudske glave, ali institucije ostaju iste: spore, oprezne, nesklone riziku. Ili onaj asfalt u Šibeniku koji se nije zalijepio za podlogu – sve je to ista priča o lošem planiranju i nedostatku hrabrosti da se stane iza onoga što se radi.

Na kraju, ostaje pitanje: tko je izgubio odgađanjem Rakovca? Publika, naravno. Oni koji su se veselili večeri s piscem koji ima što reći. Ali izgubila je i knjižnica, koja je pokazala da je spremna popustiti pod pritiskom. I izgubio je grad, koji je još jednom potvrdio da je lakše šutjeti nego braniti svoje vrijednosti. Rakovac će preživjeti – on piše dalje, bez obzira na to je li negdje pozvan ili ne. Ali Rijeka? Rijeka gubi svoj glas, jedan po jedan događaj, jednu po jednu odgodu. I pitanje je koliko će još trebati da grad shvati da se kultura ne gradi na šutnji, nego na riječima – čak i onima koje je teško čuti.

Izvor: novilist.hr