Opatija nije mjesto, Opatija je država u državi

Kad netko iz unutrašnjosti kaže "idem na more", najčešće misli na Opatiju. I to ne misli na plažu, nego na onaj osjećaj kad sjedneš na klupu ispred hotela Kvarner, gledaš u more i osjećaš da si negdje gdje vrijeme teče drugačije. Opatijska rivijera danas ima 13 hotela s pet zvjezdica, što je više nego cijela Istra zajedno. Ali brojke ne govore sve. One ne govore kako je 1884. godine, kad je otvoren Hotel Kvarner, prvi hotel na Jadranu s električnom rasvjetom, Opatija već imala više gostiju nego cijeli tadašnji Beč. Danas, 140 godina kasnije, ta ista rivijera ima 35 hotela s ukupno 8.500 kreveta, ali broj noćenja po glavi stanovnika opada već pet godina zaredom. To nije kriza, to je signal da se nešto fundamentalno mijenja.

Prva stvar koju treba razumjeti jest da Opatija nikad nije bila samo turističko odredište. Ona je bila sanatorij, lječilište, mjesto gdje su austrougarski nadvojvode dolazili liječiti tuberkulozu i gdje je car Franjo Josip I. osobno odobrio gradnju prvog hotela. Danas je to mjesto gdje na svakom koraku vidiš natpise na njemačkom, engleskom, talijanskom, ali i na mađarskom, jer Mađari su drugi najbrojniji gosti. I tu dolazimo do prvog problema: Opatija se toliko navikla na međunarodne goste da je zaboravila kako izgleda domaća publika. Dok je u sezoni 2023. prosječna cijena noćenja u hotelu s četiri zvjezdice bila 180 eura, u listopadu pada na 70. To nije sezonalnost, to je egzistencijalni problem kad ti pola godine hoteli rade s 20 posto popunjenosti.

Druga stvar je infrastruktura. Opatijska rivijera ima 22 kilometra obale, od Preluka do Mošćeničke Drage. Na toj obali ima točno sedam javnih plaža s oznakom Plavo zastava, što je manje nego u Malom Lošinju koji ima devet. A kad kažem javne plaže, mislim na one gdje možeš besplatno leći bez da plaćaš ležaljku. U Opatiji, na glavnoj gradskoj plaži, ležaljka košta 15 eura dnevno, a u sezoni 2024. bilo je dana kad su sve bile rezervirane do 10 ujutro. To je simbolično: Opatija prodaje pristup moru kao luksuz, dok je more u stvari najveći javni resurs koji imamo. I tu dolazi do tenzije između hotela koji žele ekskluzivnost i građana koji žele pristup.

Treća stvar je identitet. Opatijska rivijera se danas reklamira kao "biser Kvarnera", ali taj biser ima pukotine. Dok se u Rijeci grade novi muzeji i kulturni centri, Opatija se oslanja na stare recepte: koncerti na ljetnoj pozornici, izložbe u villi Angiolini i šetnja Lungomareom. Lungomare, taj čuveni 12 kilometara dugi put od Voloskog do Lovrana, izgrađen je još 1889. godine. I dalje je predivan, ali pitanje je koliko dugo može nositi cijelu turističku priču. U 2023. godini Opatija je imala 1,2 milijuna noćenja, od čega 65 posto u hotelima. To znači da je rivijera i dalje izrazito hotelski orijentirana, dok privatni smještaj, apartmani i kampovi čine tek 35 posto. U usporedbi s Crikvenicom, gdje privatni smještaj čini 60 posto ponude, Opatija je elitistička, ali upravo ta elitističnost postaje problem kad gosti traže autentičnost.

Četvrta stvar je demografija. Opatijska rivijera ima 25.000 stalnih stanovnika, ali prosječna starost je 47 godina. To je više od državnog prosjeka od 44, i to je alarmantno. Mladi odlaze u Rijeku, Zagreb ili inozemstvo, jer u Opatiji nema posla osim u turizmu, a turizam je sezonski. Prosječna plaća u ugostiteljstvu na rivijeri je 1.050 eura, što je za 20 posto manje od prosjeka Primorsko-goranske županije. I onda se pitamo zašto nema konobara, kuhara, sobarica. Zato što ne mogu živjeti od plaće koja je manja od najma stana. Najam jednosobnog stana u Opatiji je 600 eura, a u sezoni ide i do 1.200. To je matematika koja ne štima ni za koga.

Peta stvar je konkurencija. Dok je Opatija bila sinonim za luksuz, danas su se pojavili novi igrači. Rovinj, Dubrovnik, Hvar, ali i manji gradovi poput Novalje ili Trogira nude sličan proizvod za manje novca. U 2023. godini Opatija je imala stopu rasta noćenja od 3 posto, dok je Rovinj imao 8, a Dubrovnik 11. To znači da Opatija gubi tržišni udio. I tu dolazimo do ključnog pitanja: što Opatija nudi što drugi ne nude? Odgovor je: povijest, tradiciju i onaj osjećaj starog svijeta. Ali taj osjećaj ne možeš prodati po cijeni koja je viša od konkurencije ako ne ulažeš u sadržaj. Opatijski hoteli su u zadnjih pet godina uložili 50 milijuna eura u renovacije, ali to je kap u moru u usporedbi s investicijama u drugim destinacijama.

Šesta stvar je održivost. Opatijska rivijera ima problem s prometom. U sezoni 2023. prosječna brzina na cesti od Preluka do Opatije bila je 12 kilometara na sat u špici. To je manje nego na zagrebačkoj obilaznici. I tu dolazimo do apsurda: ljudi dolaze na more da bi uživali u miru, a zapravo stoje u koloni. Rješenje je, naravno, javni prijevoz, ali autobusi voze rijetko, a parkirališta su skupa. Dnevna karta za parking u Opatiji košta 25 eura, što je više nego u centru Rijeke. I onda se ljudi pitaju zašto radije odu u Ičiće ili Lovran, gdje je besplatno.

Sedma stvar je budućnost. Opatijska rivijera ima potencijal, ali samo ako se prestane ponašati kao da je 1900. godina. Treba ulagati u cjelogodišnji turizam, u kongresne kapacitete, u wellness i zdravstveni turizam. U 2023. godini Opatija je imala 45 kongresa s ukupno 12.000 sudionika, što je zanemarivo u usporedbi s Rijekom koja je imala 120 kongresa. I tu je ključ: Opatija mora prestati biti samo ljetna destinacija i postati mjesto gdje ljudi dolaze cijele godine. Dok se to ne dogodi, ostat će lijepa, ali pomalo uspavana dama koja se s nostalgijom sjeća vremena kad su carevi dolazili na čaj.