More nije postala muzej. Mi smo je pretvorili u parking.

Znam da će se netko uvrijediti. Reći će: “Ma kakvi, pa mi smo pomorski narod!” I u pravu su – bili smo. Ali pitanje je jesmo li to još uvijek, ili samo ponavljamo priču dok nas more gleda kao starog susjeda koji više ne izlazi na barku. Jer istina je gorka: pomorska duša Kvarnera danas se ne prepoznaje u jedrima i katranu, nego u kruzerskim terminalima i apartmanima s bazenima. I dok s jedne strane guramo narative o tradiciji, s druge dopuštamo da nam luka postane samo prolaz, a otoci – kulise za Instagram.

Nekad je more ovdje bilo put. Danas je prepreka.

Prije stotinu godina, s ovih su obala isplovljavali jedrenjaci koji su nosili drvo, kamen, vino i maslinovo ulje do Trsta, Venecije, pa čak i Amerike. Na Krku, u Vrbniku, imali su svoje škune. Na Cresu i Lošinju gradili su brodove koji su plovili svjetskim morima. Riječka luka bila je među najvažnijima na Jadranu, a more nije bilo samo resurs – bilo je identitet. Danas, prema podacima Lučke uprave Rijeka, kroz luku prođe više od 12 milijuna tona tereta godišnje, ali tko od nas uopće zna što se tamo utovaruje? Kontejneri, nafta, drvo. Sve to prolazi, a mi stojimo na rivi i gledamo u brodove koji više nemaju veze s nama. Jer pomorstvo je postalo industrija, a ne kultura.

A što je s onima koji more još uvijek žive? Ribari. Njih je sve manje. Na otoku Rabu, prije trideset godina bilo je preko stotinu registriranih ribarskih brodica. Danas ih je, prema podacima lokalnih udruga, manje od četrdeset. I ti se brojevi ne odnose na one koji love za život, nego na one koji love za gušt. Pravi ribari – oni koji ustaju u tri ujutro i gledaju u vjetar – izumiru. Njihova djeca odlaze u turizam, jer je lakše iznajmiti sobu nego stajati na buri. I tako more postaje ukras, a ne izvor. I dok se na festivalima slave barke od drveta, na moru ih više nema. Paradoks? Ne. Kapitalizam.

Možda najbolji primjer ovog raskoraka vidimo na Lošinju. Otok koji se ponosi pomorskom tradicijom, koji ima Muzej Apoksiomena i priče o jedrenjacima, istovremeno je postao sinonim za jahte i superjahte. U Malom Lošinju, ljeti, more je prepuno plovila koja vrijede milijune, ali vlasnici su uglavnom stranci. Lokalci ih gledaju s rive, s pivom u ruci, i sanjaju da će jednog dana i oni imati takvu barku. Ali sanjaju dok rade u konobama i čiste bazene. Jer more više nije njihovo. Postalo je igračka za bogate.

A onda imamo i one koji ga krše. Dvadeset i tri glisiranja u osam dana na Krku, Lošinju i Rabu, kako smo već pisali. Pomorska policija radi svoj posao, ali to je borba s vjetrenjačama. Jer kultura mora nije samo u ribarenju i jedrenju – ona je i u poštovanju. Glisiranje na manje od tristo metara od obale nije samo prekršaj, to je znak da smo izgubili osjećaj za zajednicu. More je postalo prostor za ego, a ne za život. I dok se na kopnu borimo za svaki metar zelenila, na moru dopuštamo da nas gazе brzi motorni čamci koji ne znaju za granice.

Ne treba biti nostalgičan pa reći da je sve bilo bolje. Nije. Ali činjenica je da je pomorska duša Kvarnera danas u krizi identiteta. S jedne strane, imamo Rijeku koja se trudi postati pametna luka, s digitalizacijom i novim terminalima. S druge strane, imamo otoke koji se bore s odljevom stanovništva i pretjeranim turizmom. I između toga – more. Koje je tiho. Koje ne pita. Koje jednostavno čeka da ga netko ponovno shvati ozbiljno.

Jer more nije samo voda. Ono je put, granica, blagoslov i prokletstvo. Ono je ono što nas povezuje s ostatkom svijeta, ali i ono što nas odvaja od njega. I ako ga svedemo samo na turističku atrakciju ili industrijsku zonu, izgubit ćemo nešto puno važnije od prometa – izgubit ćemo sebe. Zato, sljedeći put kad stanete na rivu u Krku, Cresu ili Rijeci, nemojte gledati samo u brodove. Pogledajte u ljude. I pitajte ih: "Je li more još uvijek tvoje?"