Ča je ča, a fjuman je svoja priča: jezik kojim diše Rijeka

Kad uđeš u riječku konobu i čuješ „De, daj mi jednu pivu, ma nemoj onu iz plastike nego iz boce, bome nisam lud“, ti ne čuješ samo narudžbu. Ti čuješ stoljeća. Čuješ barke što su pristajale na Korzu dok je još bio mulj, čuješ mađarske činovnike i talijanske trgovce, čuješ austrougarske vojnike koji su naučili par riječi od lokalaca pa ih mrsili s njemačkim. Riječki govor nije dijalekt. To je živi arhiv. U svakoj „barbi“ i svakom „šporkom“ frajeru krije se povijest ovog grada. I dok se neki trude da ga sačuvaju u knjigama, on zapravo svaki dan umire i ponovno rađa na kavi, na tržnici, u kvartovskom dućanu.

Uzmimo samo čakavicu. Ona nije ista na Krku, u Kastvu ili u Grobniku. Riječka čakavica je posebno čudovište. Pomiješala je onaj starti slavenski korijen s venecijanskim utjecajem, pa ti „kanat“ znači pjevati, ali i „kanat“ može biti rub, ivica. Zbuniš se? Pa dobrodošao u Rijeku. Ovdje se jezik mijenja iz ulice u ulicu. Na Brajdi ćeš čuti „kupi si to, šta čekaš“, dok u Starom gradu baba prodaje „šparoge“ i psuje na fjumanskom da joj i mornari pozavide. To nije folklor. To je svakodnevica. Ljudi ne govore čakavski da bi bili autentični na Instagramu. Govore ga jer im je tako najlakše, jer je to jezik njihove mame, nonića, prvog dečka s kojim su se potukli na igralištu.

Fjumanski je, s druge strane, prava riječka egzotika. Nije to samo talijanski s primjesama. To je jezik koji su stvorili ljudi što su morali komunicirati u luci gdje su se miješali narodi s tri kontinenta. Danas ga čuješ sve rjeđe, ali kad ga čuješ, to je kao da si naletio na stari film. „Ciao, come stai? Ma che bel tempo!“ – kažeš ti, a stariji gospodin na ulici ti odgovori: „Ma va, piova će bit, vidiš one oblake, bome nije dobro za moju reumu.“ I u toj jednoj rečenici imaš i fjumanski, i čakavski, i onaj riječki stav – ne dam se, znam bolje, imam iskustva. To je jezik otpora prema uniformnosti, prema globalizaciji koja bi od svih nas napravila korisnike istog jezika, iste aplikacije, istog načina razmišljanja.

Sjeti se samo kako zvuči riječki kvart. Na Krimeji, na Turniću, na Školjiću. „A di si ti? Nisan te vidija stoljeće!“ – to nije samo pitanje. To je ritual. Prvo se pozdraviš, onda eventualno pređeš na posao. U Zagrebu će te pitati „Kako si?“, ali to je formalnost. U Rijeci, ako te pitaju „Kako si?“, moraš stvarno ispričati. I to u pet minuta, bez filozofiranja, s dosta psovki i smijeha. Jer riječki jezik ne trpi šuplje fraze. On je konkretan. „Bome je vruće“ nije meteorološka opservacija, nego uvod u priču o tome kako si se oznojio dok si nosio kauč na peti kat, jer lift opet ne radi, a firma ti je obećala novi prije dvije godine.

Ono što zabrinjava je, naravno, budućnost. Djeca danas sve više govore standardnim hrvatskim, pod utjecajem televizije, YouTubea i škole. Roditelji im često namjerno ne govore dijalektom, misleći da će im tako lakše u životu. Pa na kraju dobiju generaciju koja ne zna što je „šporko“, „barba“ ili „kanat“. To je kao da si izgubio ključ za vlastitu kuću. Možeš ući kroz prozor, ali nije to to. Zato postoje inicijative, poput čakavskih večeri u školama, festivala dijalekta, objavljivanja knjiga na čakavici. Ali to je često suho, akademsko. Pravi život je na ulici. I dok god na riječkoj tržnici baba prodaje domaće jaja i psuje na fjumanskom, jezik je živ. Dok god mladi u bircu kažu „ajmo se nać na Korzu, kod onog kioska“, oni nesvjesno čuvaju tradiciju.

Rijeka je oduvijek bila grad koji nije mario za granice. Ni državne, ni jezične. Zato je njen govor tako bogat, tako neposlušan, tako neukrotiv. Pokušavaš ga staviti u gramatičke okvire? Sretno. On će ti pobjeći kroz prozor i završiti na kavi s prijateljima, gdje će netko reći „Ma pusti to, nije važno, bitno da smo živi i zdravi“. I u toj rečenici je cijela filozofija. Jezik nije svrha samom sebi. On je sredstvo. Sredstvo da se ispriča priča, da se nasmije, da se izgrli. I dok god Rijeka bude Rijeka, dok god more bude plavo, a vjetar bura, čakavski i fjumanski će se čuti. Samo trebaš dobro naćuliti uši i izaći iz kuće. Jer jezik ne živi u rječnicima. Živi na ulici. A riječka ulica ima puno toga za reći.